Velika gnojištarka

Danas je bio jako dobar dan zato što sam naučila nešto novo i to o stvari koja me baš nešto nije ni zanimala, ali za to je dijelom zaslužna ova era interneta koja nam izbacuje stvari koje bi nas kao trebale zanimati, pa čovjek jadan više ne zna ni šta ga zanima, ni šta ga ne zanima. To je jedan od razloga zašto mi je omrzlo skrolanje postova na Fb-u jer tamo sam se počela osjećati kao da srolavam vlastiti život da što prije dođe do kraja. Od jednih te istih citata koji se kao na nekom mlinu non-stop melju kako bi se preradili u nešto malo drugačije a u suštini isto – mi je isto muka. Trenutno pokušavam negdje ostaviti pisani (i fotografski) trag svog postojanja, da ne ispadne kao da me nema baš nigdje, a pošto sam, sticajem životnih okolnosti, ostala bez ijednog prijatelja, moj socijalni život kao da ne postoji, što mi je pomalo žalosno a pomalo strašljivo, i zato želim imati makar svijest o tome da se trudim biti prisutna među ljudima, pa bar kroz ovaj pisani način, iako ni za to nemam neku jaku volju, no dobijem je na momente, kroz neki komentar ili kroz vlastiti trud koji kao da me nagrađuje za taj moj početni, mali ulog sebe, pa mi obećava dati još više, samo da i dalje nastavim ulagati ( i ne znam zašto me ovo sad podsjeti na politiku kataloške prodaje 😆).

Možda se dijelom i zbog te usamljenosti čovjek jeste u stanju obradovati jednoj običnoj gljivi, baš kao ja danas, mada su me gljive dosad zanimale samo kao hrana koja se kupi i napravi, a ne koja se posmatra, istražuje, pa još i fotografiše. Već sam jednom rekla da uglavnom volim slikati samo sebe i svoje mačke, no sada pokušavam preusmjeriti taj donekle nezdravi fokus sa sebe, kako bih kroz druge stvari spoznala sebe na jedan zdraviji način kojem kao Ovan i nisam baš sklona, ali budem bila…tj. budem se natjerala 😄😄😄 Da tome zaista nisam sklona, svjedoči i ovaj post u kome se još uvijek priča o meni a ne o Velikoj gnojištarki. (Neki drugi put ću pisati o principu tjeranja koji je zaslužan za to što sam uopšte pokretna osoba, jer meni je uglavnom sve mrsko.)

Veliku gnojištarku sam srela tokom svoje današnje šetnje, nakratko sam pogledala u nju pomislivši kako se vjerovatno radi o običnoj gljivi otrovnici, no, kao da je čula tu moju misao pa se uvrijedila i pozvala me da “raščistimo račune”, ja sam se odjednom okrenula, prišla joj skroz blizu i počela je posmatrati. I dalje sam je smatrala otrovnicom, samo što je to za mene sada bila jedna jako zanimljiva otrovnica, pa sam je odlučila i uslikati.

Kada sam tu sliku stavila u Google Search, nedugo zatim sam saznala da je to jestiva gljiva koja je otrovna samo u ovom stadiju u kojem sam je ja danas zatekla, tj. kada počne da crni i pušta tintu. Jestiva je i jako ljekovita kada je mlada i bijela, bez ove tinte, no i tada ju je potrebno pripremati brzo nakon branja zato što kroz par sati počne da crni i da razgrađuje samu sebe. Također ne bi trebalo piti alkohol sedmicu dana nakon konzumacije ove i drugih srodnih gljiva koje puštaju crnu tintu. Daljnim istraživanjem sam saznala da ova gljiva ne sadrži koprin koji, u dodiru s alkoholom, izaziva razne psihosomatske smetnje, ali da bi se bilo na sigurnoj strani, ipak je bolje izbjegavati alkohol nakon konzumacije ovih i sličnih gljiva.

Ima tu još puno toga, ali meni je od svega najzanimljivije to što me izgled ove gljive natjerao da cijeli dan čitam o gljivama, a sad mi se ide i tražiti Veliku gnojištarku u njenom jestivom izdanju.