Jučerašnja i prekjučerašnja šetnja se pretvorila u branje oraha po kiši. Prosto nisam mogla odoljeti toj prilici kada ti orasi bukvalno padaju na glavu jer ih snaga kišnog pljuska tjera da spadaju s drveta kao ludi.
Bilo mi je i žao da to padajuće blago prepustim nekome drugom.
Sada mi se opet ide u orahe, ali ne toliko zbog oraha koliko zbog mentalnog zdravlja koje je posljednjih dana bilo jako loše, zbog čega sam smatrala da u takvom stanju ne trebam da se pojavljujem ni na jednoj društvenoj mreži.
Neke stvari je jednostavno najbolje riješiti sam sa sobom i sa Bogom, bez publike koja bi svjedočila ičijem padu, a ja sam kao otvorena knjiga pa bih zasigurno i pisala o svemu tome, no neke stvari se JEDNOSTAVNO NE GOVORE. Napisala sam ovo velikim slovima kao još jedan u nizu podsjetnika koji će me spriječiti da govorim te stvari koje se ne govore.
Nisam baš sigurna ni koje su to stvari ali otprilike ih mogu spoznati kao takve u trenucima kada osjetim ogromnu nelagodu nakon iznošenja takvih stvari pred ljude, zbog čega se u mojoj glavi stvorio kao neki prirodni alarm koji je u stanju da prepozna kakav bi mi to govor donio ogromnu nelagodu, a zatim me svojom aktivacijom i spriječi da opet upadnem u začarani krug nelagode i nezadovoljstva.
Kako starim, stvari ???? ?? ?? ?????? je sve više i više tako da bih se najradije izražavala samo kroz pjesme, ali to mogu samo u jako limitiranom periodu rijetkog nadahnuća.
Dok gledam u ovo svoje orašasto blago, pade mi na pamet i izreka da je život težak i tvrd kao orah, ali da otkriješ koliko je lijep tek kad naučiš da mu razbiješ kod, baš kao što se orahu razbija ljuska. Što se mene tiče, taj kod je već razbijen, ali stvar je u tome da nam život i nije dat samo da bi shvatili koliko je lijep, već je prvenstveno dat kao test, a sama privilegija postojanja nas kao živih bića koja su u stanju odgovoriti izazovima tog testa je već nešto što predstavlja dovoljno ljepote za vođenje jednog smislenog života.
Povremeno slusam Jordana Petersona, veoma poznatog profesora psilohogije sa jako mnogo urodjenih zdravstvenih problema, i on ima obicaj reci: “Zivot je tezak” Nazalost cesto je tako. Moje iskustvo je da se stvari mogu mnogo da promijene ako se covjek fokusira na dobre stvari, ako se okruzi sa onim sto ga cini srecnijim, razveseli ga, i ne zanemarujuci ni male sitnice. Ako se covjek okruzi i na pameti su mu samo teske, tuzne stvari jako tesko ce da se mentalno rastereti. Ja sam siguran u ovo jer sam testirao. Ako ikako moze frendu bjezi od onoga sto te rastuzuje, a okruzi se sa onim sto ti popravi dan makar malo 🙂
Sve je to logično i treba tako, ali pošto je život test, nikad ne znaš šta te na tom testu čeka, pa tako se recimo okružiš stvarima koje te čine srećnim – kad odjednom iz jedne od tih stvari izmigolji nešto jako ružno, i i dalje te ta stvar čini srećnim, ali ne i to ružno što izlazi iz nje, tj. iskrada se, ali si ti ipak u stanju to da vidiš, i boli te to. Želiš odstraniti tu ružnoću, ali ona ne želi da ode. To je trenutno moj problem, a zaista se jesam okružila stvarima koje me čine srećnom.
(Još ako to nešto / nekog nemaš pravo da mijenjaš, već samo svoj vlastiti odnos prema tom nečemu ružnom, a to ružno je sebi lijepo, onda čovjek vrlo brzo shvati – to što ti napisa – da nikad nije ni bilo do okolnosti i onoga što nas okružuje već do nas samih, posredno ili neposredno. Ai da je sasvim u redu da je život i tvrd kao orah i mekan kao pamuk i da mu nije svrha da se uvijek bude mekano i ušuškano, već da se sa istim mirom prihvata svako stanje, ne nužno uvijek pasivno, ali ne nužno ni uvijek da čovjeku od okolnosti zavisi kakav će on biti jer – tvrdođa zna nekada da izbrusi čovjeka da on sam bude kao suuf, a pretjeran konformizam u kojem je čovjeku dobro zna da otupi čovjeka da on ne bude onakav kako je njemu…).
Fotografija to govori hiljadu riječi i u mojoj glavi svu filozofiju pretvara u baklavu, jer je post čisti primjer kako od se omekšava život ❤
Navela si me na razmišljanje sa ovim:”…još ako to nešto nemaš pravo da mijenjaš…”, jer odjednom osjetih kao da imam pravo.
I ne znam zašto mi sada naumpade i jedna moja pjesma koja počinje sa:
Očiju mojih tebi da nije,
zar duša bi se oprati mogla
od onoga što gledat ne smiješ
i što izaziva srdžbu Boga.
…
Ne kažem da imam pravo, nego osjetih kao da imam. A sad osjetih i to da imam to pravo samo ako u to mijenjanje uložim ogromnu količinu ženske mudrosti tako da ispadne kao da je taj i taj zapravo htio da promijeni sam sebe. Jednostavno mora izgledati tako kao da sam ja to sve pustila kraju….ali naravno, čak i to mora imati neki razuman rok, i ako ne uspije, idemo dalje, šta drugo.
Kako si ovo lijepo rekla za baklavu! ? Ljepši je tvoj komentar od cijelog mog posta i slike.
S’ orahom se osjecam blazeno.
Nije zivljeno blazenstvo iz sahana mudrih izreka.Taj svitac u meni je iz pretumbavanja dok me kolo zivota okrece .,,,mnijem.
Krasno! Na um mi pade skrb vjeverice koje su mom rodjaku prosle godine detaljno obrali i pospremili orhe.Rodjak se ljutio i pitao se pred zenom:
-gdje su mogle sve to skriti.Supruga mu odgovara:
-znam ali ti necu kazati.
Hajde bar kazi gdje raste to stablo oraha.Koja je kasaba ?Nista neugodno neces dozivjeti ako mi ispunis zelju:
U Gradačcu, baš ispod Kule Zmaja od Bosne, u toj padini, ima kao neka šumica cijelom dužinom te padine. Ispod te šumice ima staza na kojoj je pokoja klupa. Na jednoj od tih klupa je prije neke dvije godine poginuo mlad momak kada se zadesio baš za vrijeme onakvog pljuska pod kojim sam ja, kraj te iste staze, neki dan brala orahe. Poginuo je od drveta koje se pod udarom groma prepolovilo i palo na njega. Mislim da je tu baš opasno prolaziti za vrijeme pljuskova i grmljavine jer drveće na toj padini bukvalno stoji uhereno i izgleda kao da će svakog trenutka pasti. Ja ipak volim ići tom obilaznicom kako bih izbjegla ljudske poglede iz gradskih kafića.
Uglavnom, ta obilaznica je puna oraha.
Tuzna prica.Nema insana sa kojim sam korespondirao da ne zna moje ubjedjenje:postojim u prozimanju.Duboko je ovo more iz kojeg njegova sadrzina dokazuje na meni kao na svakom zivom pulsu.Ne mislim da postojim vec postojim iz posljedice prozimanja.Eto*blogerasica *rara bas tvrdi da je insan mocan sagraditi svoju neovisnost od onog izvan covjeka.Zabluda je to …duso moja.Nije to utjeha niti afirmativno misljenje vec zabluda.To je kao nesnalazenje covjeka u prostoru pa vjeruje da je izbor puta samo do ljudske moci.Covjek nesto zavoli ,kao taj mladic tu klupu o kojoj pricas ili ti ambijent kojim pruzas korak ,i svoje voljenje iskazuje kako zna i umije.Ovdje jeste apsolutna samostalnost insana ali…ta apsolutnost je samostalna koliko i duga nebeska.
…pa mogu ti reći da i ja postojim u prožimanju. Jedino što meni nije problem promijeniti izvor tog prožimanja, u slučaju da je trenutni izvor mnogo zamućen, i to toliko da bih, tim trudom da ga učinim bistrijim, i previše isprljala samu sebe.
Mislim, ima tu raznih prožimanja koja čine da se osjećam potpuno svojom, ne samo ono ljubavno prožimanje.
Evo baš sad u ovom trenutku postojim u prožimanju sa prvim dijelom tvog komentara i osjećam se zadovoljno što sam kroz taj komentar otkrila nešto o sebi o čemu prije nisam razmišljala, možda baš zbog toga što me niko nije inspirisao da razmišljam o tome, a ja sama ne mogu jer postojim samo u prožimanju.
:)))
-Moj osmijehu…stvoren mi iz sjete
-kljucar si mi duse zatocene
-moc ne rabi da pirujes suznjem
-vec moc razli ko ljubav svoj ogled
-da me ima za ..za sutrasnji san:)