Postoje ljudi s kojima se ne može doći nidokle sa razgovorom i sa kojima se mogu voditi samo prosti i generični razgovori tapkajući na jednom te istom mjestu jer pokušaj diskusije shvataju kao napad, tako da je s njima razgovor uvijek ravan ili završava naglo srezan kada ga se pokuša dići na neku višu razinu. To dovodi do jako mučnih situacija i emocija i do toga da tolerancija jedne osobe mora da obdržava odnos i da pred tu osobu iznosi samo ono za sta smatra da je prihvatljivo njegovom shvatanju i temperamentu kako ne bi došlo do konflikta, drugim riječima odnos funkcioniše samo kao maksimalno navigiran i manipulisan od jedne strane kako bi se koliko-toliko obdržala neka normalna atmosfera.
I ja znam takve. Uzas.
Znam. Razumijem te.
Ja više te konverzacije ništa ne popravljam, pustim da se sami svi potuše u svojim tim glupostima i onda sjedimo u tišini. Meni tišina ništa ne smeta i nikad mi nije neugodno ali vidim da njima jest pa onda oni to usmjeravaju. Moram priznati da je trebalo dugo da se izvježbam, al’ vrijedi u tom smjeru ić’ jer se onda neko drugi troši a ne ti.
NKTB, emsal..Ah nije lako sa svijetom, ali sigurno da ima ljudi kojima iz nekog razloga nije lako sa nama, tako da…
mist, budem se priklonila tvom načinu, sviđa mi se.
Postoje stanja u kojima čovjek više i ne uviđa da je bezobrazan. Jedan hronični bezobrazluk je to, praktično poprimi oblik stila življenja. U tom je kontekstu komentar od Mist potpuno na mjestu; ko ne od nas uopšte osposobljen da postupno, veoma dugotrajno i strpljivo radi na rehabilitaciji stanja kod osoba koje pate od hroničnog bezobrazluka? Zeznuta je situacija kada je takvo stanje prisutno u poretku koji se ne može mijenjati. Recimo, kod hronično bezobraznih roditelja ili jednog roditelja u odnosu spram djeteta.
Za sve ostale situacije ignore je najbolje rješenje.