****
Spoznaješ me kao što spoznaje se vjetar –
Svjestan onoga u meni što naglo podivlja.
(A zar bi mogla dušo osjećat se življa
Da od svake osobine ne sadržim i nepar?)
Godim ti u dane kad sam lagani sjeverac
Što miluje obraz i znoj sa čela hladi,
A kad drveće i cvijeće iz korijena vadim
Silovitost ta te odbija i tjera.
No sasvim drukčiji poredak je stvari
Kada me baš nigdje nema na vidiku;
Ljutiš se i kuneš, izgaraš uz viku:
– Dođi pa me hladi il’ sa zemljom me satari!
Tad kroz prozor noću dunem ti unutra;
Na krevet bacam, hladim i satirem do jutra!
Procitala sam ovu pjesmu jucer i nije mi se dopala. ALi nisam htjela ostaviti komentar, sta znam kako moze djelovati na tebe.
Ali, posto pjesma ima svoj zivot izvan osobe koja ju je napisala, onda mozemo tako i gledati na stvari.
Ova pjesma ima nesto prosto u sebi, nekako izvrnutu intimu na nacin da mi se ne dopada, odbija me.
Pogledaj je naopako, polahko procitaj i pokusaj vidjeti pjesnicke slike.
Takav nacin sagledavanja ja imam i kad vidim neku sliku koja mi se ne dopada, onda se moram zapitati na kojoj se emociji pjesniku otela kontrola nad svjesnoscu kojom iscitava svoju nutrinu…Tada vec naginjem da njega nacepim, ali evo, necu tebem, casna blogerska recenica 🙂
Postoje pjesme iza kojih mogu stati svim srcem, još se i začuditi ako se nekome ne svide. Uz ovu i još nekoliko njih ne mogu. Ni meni se samoj nije dopala ova pjesma. Ali često sam znala objaviti (ne ovdje) pjesme sa kojima i nisam baš zadovoljna kako bih vidjela da li je povratna informacija u skladu sa mojim osjećajem jer imam pjesama koje meni nisu nešto i uz koje ne bih srčano stala, a koje su se čak mnogo svidjele ljudima, dok recimo neke koje meni mnogo znače i nisu naišle na neku najsjajniju povratnu reakciju.
Da me se ne shvati pogrešno, ne objavim ja uvijek ono što ni meni nije nešto kada to pogledam na kraju, i imam mnoštvo pjesama koje su završile u smeću, ali nekad i objavim baš takve pjesme, ni sama ne znam zašto. Evo možda je sad presudio ovaj izazov koji sam sebi postavila – o pisanju svaki dan u periodu od mjesec dana, s tim da ne dolaze u obzir stvari iz arhive.
Ova pjesma nije iščitavanje moje nutrine i sve u njoj je izmišljeno, dok recimo one prije nje koje su objavljene ovdje itekako jesu i u slučaju da mi neko kaže da mu se baš te pjesme ne sviđaju, ne bih mu imala ama baš ništa reći na to jer sam zaista mnogo ponosna na te pjesme, toliko da su mi one same za sebe odbrana.
Drago mi je da si ovo shvatila kao dobronamjeran komentar. Dopale su mi se one pjesme od prije, imas neku jacinu u izrazu, mogu osjetiti tu silovitost, ali ona cesto moze otici u krajnost, kada “djavo prste u farbu umace” pa od prelijepog pocetka u ovoj pjesmi – kao sto spoznaje se vjetar – vec na kraju trece strofe dolazi do krivljenja forme prvobitnog oblika pjesme. vjetar, sjeverac, ne satire. Rijec satrati je vulgarna u kontekstu ove pjesme.
Bar meni tako zvuci.
Bilo bi lijepo da jos neko da svoje misljenje.
Osim Kukuruzovica, naravno 😀
Sirova je, u strasti. Čak je i profana, ako se čita na taj način.
Ne pripadamo istoj religiji, možda se i kulturološki okvir unekoliko razlikuje. Kod mene bi pjesma prošla, njene slike su dobro gradirane i eksplicitna je na kraju. Da li bih je sama napisala takvu? Vjerovatno. Da li bih je takvu pustila u eter? Ne bih.
Eto, to bi bilo to. Nefiltrirano.
Upravu ste obje; u suštini pjesma i jeste dobra kada je u domenu nagovještaja, a ovdje je ubija njena pretjerana direktnost koja na kraju i jeste ono što je čini prostom.
Lovica, kada sam je čitala, čar se uistinu gubila baš kod onog satiranja. Ima još tako tih problematičnih pjesama, možda i mnogo problematičnijih i prostijih od ove, pa u slučaju da objavim tako nešto, želim da reagiraš (Vasionka i ti isto molim te), i svi ostali naravno, jer još uvijek nisam sigurna da li da objavljujem samo one pjesme sa kojima sam jako zadovoljna jer nekad se osjećam i kao slijepac u vlastitoj procjeni tako da mi je potreban neko izvana da dojavi “ima li slike na televizoru i kakva je slika” jer se osjećam kao neko ko namiješta antenu a ne vidi kakav je prenos slike…
Palo mi je nešto sada na pamet…kako bi ovi komentari zaista urodili plodom, objavit ću ponovo ovu pjesmu, ali u popravljenom izdanju. Ne znam kada tačno ali nadam se ovih dana ako Bog da…
Finu ti imaš narav; odsustvo sujete i strpljenje ljude dovede do ostvarenja datog potencijala, a potencijal čovjekov je ogroman.
Koliko te čitam, pretpostavljam da dobro možeš nanjušiti ton. Dobronamjernosti primjenjuj tu finu narav razumnoga čovjeka, a bezobrazluku, bome, nemoj. Nije na odmet ni da se ovo kaže.
A propos teksta iznad ovog, da; promišljene, argumentovane, diskusije i debatovanja kojima se s dužnom pažnjom pristupa pozitivno utiču na sve nas. Ovo mjesto, u tom kontekstu, skriva divne darove i uopšte nije banalno i naivno kako se to uobičajeno smatra za jednu poludruštvenu mrežu.
Eto Azra, u napredak da idemo, uz pomoć Božiju 🙂
Ne zelim pozeljnost tamo gdje me ne moze biti .Ovdje gdje jesam ima razlog.Uzrok mog prisustva je da kao covjek progovorim koju i utrnem samocu a vise tisinu slicnu onoj u planini mrkloj sa nebrojeno zvukova koji i pripadaju toj dubokoj tisini jer bez tisine bi bili znani kao i mrtvacu zemni huk.To i nista vise…lijepa Ajsa
Tim povodom prilazem,usputile,u ovaj kutak nesto slicno mom porivu da se ovdje oglasavam.
Jedan veliki covjek i jedno veliko ime u svjetskoj knjizevnosti ovako se objasnjava dok ga vrijeme trosi.
On ne trazi da netkom daje upute sta ciniti sa svojim dobrim i manje dobrim.On pokusava osmisliti svoju buducnost ako mu ta buducnost dozvoli jer joj je smrt nadredjena.Tako vi sam i nista posebno.Istovjetno milionima jedinki ali se izgube u toj zelji tako da se ne prepoznaju vise u prvobitnoj zelji.
“Pa sto se onda zenim,pitat ces?
Jedva se usudjujem da ti priznam cudan i nevjerovatan razlog koji me nuka da pocinim tu ludost.
Zenim se ,da ne budem sam!
Ne znam, kako da ti to kazem,kako da se ucinim razumljivim.Imat ces prema meni smilovanja i prezirat ces me,toliko ti je jadno moje dusevno stanje.
Necu vise da nocu budem sam .Hocu da imam jedno bice usa se,pored mene bice koje umije da govori ,da kaze koju,ma kakvu rijec.
Hocu da mu mogu prekinuti san ,da ga iznenada nesto zapitam,ma sta ,samo da cujem njegov glas,da osjetim,kako se jedna dusa budi ,kako jedan razum radi ,da-onda ,kad nenadano upalim svijetlo ,vidim do sebe jedan ljudski lik….jer…jer…(stid me je to i priznati ) …jer se bojim biti sam.
Ah! ti me jos ne razumijes.”<<(G.Maupassant)
Ima jos nesto a da se shvati kao posljednje i da nemam zelju da Vas vidim tuznu nakon sto cu svoj dojam ispisati.
Ne mogu tacno odgonetnuti zasto vas ne zelim ozalostiti ali…vjerujem da je razlog ovaj;ne mogu biti bez bola ako je netko u mojoj blizini bolan ili da mu sam bol nanesem a desi se i jedno i drugo.To je posljedica apsolutnosti prozimanja . Malo nam tu sta Bog pomaze vjerujuci da je od Njega a ne od prozimanja.
Procitao sam sve vase ,danom dane,postove u razlicitim formama.
Nakon toga sam dao gornji komentar a sada se nadovezujem:
-Radije bi Mehmedovoj i Mopasanovoj samoci priustio da piruje nad mojim zivotom nego Vama dozvolio dok se mojim domom ispisujete danasnjim nijekajuci sebe jucasnju.
To iz razloga sto time imam utjehu pa mogu reci da me Bog ,Bog koji Vam je umisljeni UCITELJ,nagradio kako sam i zasluzio.
U suprotnom bi od mene nacinila,ovo kao intuicija a nikako istina,onog monstruma od djeteta koga su roditelji tlacili svojim iz ljubavi kako bi dijete postalo uzor covjecanstva a covjecanstvo dobilo monstruma zahvaljujuci ljubavi roditelja
Citao sam da srecu ne shvatate kao ideal vec kao zadovoljtsvo.Nema nista loseg u tome.Budite zadovoljni ma sta mislili o meni …sreco moja.Pozdrav.
Vasi plamsaji jesu za ogrijati promrzle i da covjeku krv provri ali…za mene nisu a ja nisam “covjek svetine”