Stalno imam osjećaj da sam nešto zaboravila. Ponekad mi se čini da sam i vlastitog muža zaboravila. Pa se skontam da mu trebam poslati neku poruku…nešto. On je pak toliko zauzet da ne znam ni kako sve stiže. Ali htjela sam baš takvog muškarca, jer jedino takav odgovara ovoj mojoj usamljeničkoj psihi. Znam da bi ljudima bilo zanimljivo za čitati u kakvom sam tačno tipu braka jer to na našim prostorima i nije baš prihvatljivo, ali pošto ja znatno drugačije gledam na to, ne bih sada da navlačim na sebe kamaru očiju i mozgova koji će se tome čuditi. Ionako sam nesigurno krenula sa ovim blogom i jako sam anksiozna u vezi svega pa tako i u vezi toga kako ljudi doživljavaju sve što kažem.
Uglavnom, ovo mi je treći brak.
Udala sam se onako kako sam mogla, no ispalo je i bolje no što sam očekivala. Mi nemamo nekih problema u braku, ali ja u samoj sebi imam problem u svom doživljaju njega, a taj doživljaj bi, s obzirom na moj karakter kao i činjenicu da mi je to muž, trebao biti daleko TOPLIJI. No ima i tu nekog pomaka. Očekujem i molim se da ga s vremenom bude i više.
Smetalo mi je (a i sad mi smeta) što nije pričljiv insan, ali kad uzmem u obzir da cijeli dan priča sa pacijentima, razumijem da se na kraju dana (u njegovom slučaju u pola noći) osjeća istrošeno, što mi je i sam jednom rekao. Ipak, moram da priznam da sam se kao neko derište navukla na njegovo kratko بحبك (Volim te), jer često na poslu bukvalno ima vremena samo da to napiše. On je totalno čovjek od djela i uvijek učini sve što treba. Ne razglaba plaho o tome šta će učiniti i kako će učiniti, samo to učini.
Nikada nisam srela takvog insana. U komunikaciji sa njim nema neke dubine, međutim u djelima je mnogo jak i transparentan. Sa druge strane, zbog određenog načina ponašanja sa ljudima, spada u tip osoba koje su iritantne…ali kontam da sam i ja tu negdje (evo npr. svo vrijeme kontam da mi je blog iritantan).
Jesmo li mi to u toj različitosti toliko kompletni sami za sebe da Bog nije smatrao da nam treba neko isti kao mi, već nas je spojio da svako nadopuni onog drugog sa nečim što ovaj pri sebi nema, ili se pak u tome nalazi nešto drugo što ja ne vidim…ne znam, ali znam da sam jako zahvalna…no opet ne mogu da ugušim u sebi neke negativne osjećaje koji proizlaze iz svega toga. Ponekad mu prevedem neku svoju pjesmu i uvijek ga dirnu te riječi, međutim on sa svoje strane nije u stanju čak ni da sastavi neku poruku koja bi me „izbacila iz cipela“. Prosto je operisan od svega toga.
To je za mene u početku bio toliki problem da sam, par mjeseci nakon što smo se upoznali, htjela da prekinem odnos. Kao glavni razlog sam navela problem sa komunikacijom. Iritiralo me što čovjek nije u stanju da me osvoji sa riječima. A baš sam mu pružila šansu.
Međutim, iako njegove riječi nemaju dubinu niti ikakvu osvajačku čar, jake su na logici. Ja sam uvijek za sebe smatrala da sam odličan logičar, međutim moja logika je mala maca naspram njegove. Uvijek me pobijedi sa njom. Tj. onda kada se počnem buniti i vraćati na problem komunikacije…on se odjednom upali i kaže sve što misli a što je uvijek potkrijepljeno dobrom logikom (i samo logikom), i onda opet spadnemo na njegovo بحبك i to je to što se tiče riječi. Što se tiče djela, ispunio je sve što je rekao, i stvarno me tretira kao princezu na zrnu graška. Ja se pak sa svoje strane trudim da mu ne zvocam zato što puno radi i pod velikim je pritiskom i odgovornošću, još mu samo falim ja da mu zvocam a pružio mi je najbolji mogući ugođaj.
Par puta smo se posvađali i bilo je stvarno gadno jer brzo plane, no brzo se i ugasi. Ali čak ni u svađi taj čovjek neće nešto puno da priča, već samo naglo prekine i sreže komunikaciju. Ode. I šta ću, ne mogu se svađati sama sa sobom.
Jednom sam mu nešto u ljutnji opsovala i na jedvite jade je prešao preko toga. Psovku koju mi Bosanci čak prijateljski provlačimo kroz svakodnevne razgovore, on je doživio kao ultimativni izraz nepoštovanja. Na neki način mi se to i svidjelo jer privlači me ta neka strogoća u muškarcu, taj autoritet i englesko dizanje nosa koje mu je u prirodi. Srećom pa ga ljubav prema meni znatno smekšava i služi kao balans toj tvrdoći karaktera.
Pa nekako je lijepo kad nije potpuno sve isto, to kao daje neku dinamiku, nesto kao da se mijenja i nesto se desava u zivotu. Mozda ova nasa bosanska tradicionalnost nas koci. Ono, treba svasta nesta probati u zivotu, a i sve to je ustvari da insanu pomogne da ustima sam sebe, jer to hoce li covjek biti sretan je u vlastitoj glavi, ostali tu samo pomazu i odmazu
Ja se pronalazim u ovom dijelu o zaboravljanju. Upravo mi je ostao punjač od mobitela na drugoj klupi u Vilsu s one strane gdje je Vrbanja, ako ko tuda večeras bude prolazio, javno apeliram da pogleda ima li ga još uvijek tu, evo mi baterije na mobu još 2% ?
Joj, stvarno sam neozbiljna, al zapravo mi je žao trenutno punjača kao i činjenice da kad mi s bekim fali komunikacije, osjećam se nevoljeno, koliko god da djela pokazivala drukčije. Da, ja sam od onih, “riječi, riječi” i nikad se nisam usudila ući u ovakav odnos, čak ni eksperimentalno.
(Eto, ako nekad pomisliš kako se javno sramotiš, samo se sjeti mene da sam ja po tom pitanju nadmašila sve na blogu). *implusivni emoji koji još tuguje za punjačem, nedostatkom muža i odsustvom.vervalne konekcije koju nikako da iskomuniciram, a baš nastojim*
U meni nema nikakve tradicionalnosti, možda zato nisam imala sreće sa Bosancima. Nema je ni u mom mužu. Ipak i imamo mi zajedničkih stvari. U početku nije djelovalo tako ali kako ovaj brak odmiče, začudim se kad pronađem nešto zajedničko. Kontam: “Pa ko bi rekao!”
A što se tiče sreće…bitno mi je da imam mir, sreća manje-više.
Sjetih se da imam jednu pjesmu koja počinje sa:
Hvala ti za ovaj mir,
vidiš trebao mi je
možda i više od ljubavi…
Pa ne mjenjamo kuću ako je puknulo nekoliko crijepova ili se razbilo nekoliko stakala na prozorima! :))
Sabur i ljubav liječi sve.
Ne znam koliko sam put pisao “ljubav” što je?!
Ljubav je kad vršiš volju ljubljenog kao svoj slobodan i ničim uznemiravan izbor!”
Ovo kad bi preveo na iskustvo pedest godina braka bilo bi:
UDOVOLJAVAJTE JEDNO DRUGOM I TO BEZ KAMATE I NE NA RATE!! 🙂
Jedina plaća ljubavi je zadovoljan ljubljeni.
Tužno je kad čovjk shvati koliko je nešto vrijedno tek kada to izgubi.
Cijenite prave vrijednosti, za ostalo tu su uši, oči i jezik.
Uživaj život u svakom trenutku sada!, hn. 🙂
rara,
I ja sam skoro zaboravila punjač, i to u hotelskoj sobi. Još 10 puta prije nego ću izaći kontam da li sam sve spakovala, gledam sobu uzduž i poprijeko, i opet zaboravim punjač. I sjetim se kad je vlasnik hotela mene i jos jednu zenu dovezao do aerodroma (to je bilo u sklopu usluge a aerodrom 5 minuta od hotela). I čovjek se lijepo vrati i donese mi punjač. Skroz simpatičan i ljubazan Kinez. Ostavila sam im lijep review na Bookingu, i spomenula situaciju sa punjačem.
Eeee ova tvoja druga rečenica…baš to. Isto i za riječi. Jedino se možda razlikujemo po tom USUDU. Ali i to ima svojih nedostataka jer većinu stvari koje sam se usudila uraditi, nisam trebala uraditi. No ostao mi je taj usud koji bez obzira što nije uvijek racionalan, nikada ne prestaje jer zna da može ispasti i nešto dobro iz toga.
…
A bila sam ti na blogu i nisam vidjela ništa nenormalno. Možda da zađem dublje 😀
hajjenzir,
Sviđa mi se ovo: “Jedina plaća ljubavi je zadovoljan ljubljeni.”
Trudim se uzvratiti bar jednakom mjerom, no muž me uvijek nadmaši u tome. Srećom pa mu je u naravi da uvijek bude prvi u svemu, pa tako i u tome.
Pa kakav je to tačno tip braka? Ugovoreni neki, šta?
tramvajsexualac,
Pa kad već direktno pitaš, da se ne prenemažem pa da i ja direktno odgovorim. Tip je poligamnog braka a ugovoreni je u smislu da sam ga ja na neki način sama sebi “ugovorila” jer sam se na početku postavila kao svoj pregovarač za brak u tom odnosu a ne kao neko ko traži samo vezu pa šta bude-bude.
Međutim, situacija je specifična i ide više meni na ruku nego prvoj ženi, zbog nekih drugih stvari koje ne bih ovdje navodila.