Sve je tako relativno da je teško složiti se sa nečim 100 % jer uvijek ima situacija u kojima bi trebalo učiniti suprotno od toga, i meni lično je zbog te relativnosti u koju sam se hiljadu puta osvjedočila, teško da pišem uopšteno o životu jer je preobiman sadržaj koji bi obuhvatio cjelokupnu istinu, a baviti se pojedinačnim istinama možeš samo ako svako malo naglašavaš da opet sve zavisi od situacije do situacije.
Jučer sam pričala sa prijateljicom o jednoj njenoj komplikovanoj situaciji u kojoj taman što bi insan prešao na jednu stranu – ne može a da ne misli i na drugu koja je potkrijepljena podjednako jakim činjenicama. Nakon što smo zaključile da je najbolje nastaviti klanjati istiharu (koju je ona, usput rečeno, klanjala već mnogo, mnooogo puta u vezi te stvari), zaključile smo i to da se ne može toliko osloniti ni na znakove koje naša svijest interpretira kao znakove, zato što oni mogu biti samo projekcija vlastitih priželjkivanja kao i samih zlih sila koje se miješaju u sve. Morala sam se i sa tim složiti jer sam i sama bila izložena takvom vidu obmane zato što sam pod uticajem sihra.
Pomisliš da je nešto znak od Boga a ustvari ti sam vrag poslao znak!
Ta relativnost svega je i jedan od glavnih razloga zašto mi je potreba da nešto kažem svedena na minimum. Prevelika je tu odgovornost iza koje bi trebalo stajati poprilično znanja, znanja kojeg ne posjedujem u tolikoj mjeri. Preostaje samo pisati dnevnike o svom životu a to je u jednu ruku čin sramoćenja sebe jer ti se sigurno ne dešavaju samo stvari koje su za svaku pohvalu i koje bi mogao izreći pod punim imenom, prezimenom i slikom. Za mene potpuna anonimnost ne postoji zato što uvijek neko zna ko sam.
Bogu ništa ne znači moj nick, on i dalje zna ko sam. Znači mogu i moram napisati samo stvari koje bih rekla i pod punim imenom i prezimenom, nikako drukčije. Jer anonimnost je iluzija koja oslobađa put ka sramoćenju pred Bogom i pred ljudima, a ljudi ko ljudi – vole to. Znam da vole zato što sam jednom napisala pjesmu u kojoj sam se toliko ogolila i osramotila da je baš to bio razlog zasto se pjesma toliko svidjela mnogima koji su je pročitali. Ali ja sam bila svjesna zašto je to tako i osjećala sam se toliko loše zbog toga da sam pjesmu morala ukloniti sa prostora na kom je objavljena. Potvrdu ovakvog razmišljanja o tim stvarima sam neki dan dobila i u citatu na koji sam negdje nabasala:
„The best work that anybody ever writes is the work that is on the verge of embarrasing him, always.“
(Najbolje što iko ikad napiše je ono što je uvijek na rubu da ga osramoti.)
Eh sad, bitan je ovaj rub, granica. Znači ne osramotiti se a biti NA RUBU da se osramotiš. Koliko samo umijeće treba neko imati da bi bio u stanju stalno hodati po tom rubu a nikada ne preći na prostor sramote. Koliko mentalne snage!
Međutim, došlo je takvo vrijeme gdje je istinsko sramoćenje nešto što čak izaziva divljenje i posmatra se kao hrabrost. Zato ovi što hodaju na rubu i nisu nešto zamijećeni. Jer ljudi žele zabavu, senzaciju (čitaj: sramotu), žele nečim biti šokirani i sredina je nešto što im je jako dosadno. A sredina je sama esencija života. Ne živi se ni od kakve senzacije; ona je tu samo radi zabave. U tom smislu je i poezija u neku ruku opasna stvar zato što je sastavljena od senzacije koja nema veze sa realnošću. Svojevremeno je ovdje bio jedan jako dobar pjesnik koji je zavodio udate žene po bloggeru. Kad insan izađe iz njegovog bloga osjeća se drogirano. Kontaš hajde uredu je jer nisi uzeo pravu drogu, ali bez obzira što nije u obliku neke supstance, droga je ipak droga, i mnogo je još njenih neistraženih i nevidljivih oblika. Nemojte me shvatiti pogrešno, ja i dalje volim poeziju i sama je pišem (a to će se još i vidjeti kroz moj blog nakon što istekne ovaj izazov, zato što sad ne želim iskopavati stvari iz arhive nego nagnati se na pisanje u datom trenutku). Samo želim reći da čovjek mora biti jako oprezan.
Većini ljudi uglavnom nije stalo i samo su znatiželjni. Kada ih prođe znatiželja, prođe ih i to navodno interesovanje. U životu sam sretala ljude koji su očekivali da ih zabavljam i koji su se čudili zašto uživo nisam ona verzija sebe kao u pisanju. Zanimljivo kako im nikada ni na pamet nije palo da je do njih, do situacije, njihove energije, te mnogo čega drugog. Najbolja verzija čovjeka se ne otvara po nekom automatizmu, ne pred bilo kim, ne odjednom, ne odmah, ne na početku i nikada na zahtjev. Upoznavala sam i ljude koji su mi na početku nudili najbolju verziju sebe no to oduševljenje je prešlo u razočarenje nakon što se istrošila senzacija a prikazala realnost. Zato se sada bukvalno učim da težim ka sredini jer u njoj se nalaze skrivena blaga. A skrivena su zato što bi malo ko i pomislio da su upravo tu – u nečem tako prizemnom, realnom, jasnom, ponekad čak i dosadnom upravo zbog nedostatka misterije i senzacije.
Zanimljivo razmisljanje