DAN 4

Neki dan kada sam sa sestrom išla na pijacu, prisjetila sam se koliko sam nekada bila uzbuđena pri pomisli da ću kupiti obični puder za lice od 1 KM. Taj osjećaj uzbuđenja što mogu izdvojiti čitavu marku za pijačni puder u kamenu, nikada nije zamijenio veći osjećaj uzbuđenja pri kupovanju daleko skuplje i kvalitetnije šminke.

I tako je sa svim stvarima.

Što više novca imam, više sam podložna zavaravajućem osjećaju podrazumijevanja svega što imam, i zato se često moram podsjećati na to da moram pojačati zahvalnost, jer bez nje srce vremenom otvrdnjava.

Hrana, odjeća, obuća – sve je to samo gorivo za obavljanje važnijih stvari, jer zašto bi, pobogu, čovjek proveo život samo toveći se kao tele i paradirajući kao meneken u najrazličitijoj odjeći i obući, a opet mnogo je ljudi koji samo o tome razmišljaju, dok je mnogo i onih koji nemaju drugog izbora nego da razmišljaju samo o tome pošto im je uskraćen taj osnov, ali zanimljivo je kako među takvima ima možda i više duhovnih ljudi od onih koji su imali mnogo više vremena da se posvete duhovnosti, s obzirom da su bili trajno osigurani što se tiče hrane, pića i ostalog te im mozak nije bio toliko zauzet o razmišljanju kako doći do toga.

To pokazuje da razmišljanje nikada neće moći prevazići snagu iskustva ali pokazuje i to koliko vrijedi čovjek koji je recimo bogat a prizemljen, skroman i dobar, jer je njemu itekako trebalo dosta razmišljanja da bi razumio sva ta ružna iskustva u svijetu, a koja njega nikada nisu snašla. Zato i nije dzaba rečeno da će imućni ljudi polagati dupli račun, a kako li će samo biti nagrađeni oni koji su na pravi način postupali sa svojim imetkom i kojima su usta bila neumorna od zahvalnosti Onome u Koga su sve riznice.

Druga stvar o kojoj razmišljam je ta da hiljadu različitih stvari formira prirodu samo jednog osjećaja u samo jednom trenutku, i da to nikada nije samo jedna stvar i samo jedan razlog. Jer mogu ja i sada kupiti onaj isti puder od marku, tj. mogu se odlučiti da bez obzira na finansijsku situaciju samo takav i kupujem, ali neću povratiti onaj isti osjećaj uzbuđenja i zahvalnosti, zato što to više nisam ona ista ja. Ni moja koža nije više ona ista koža i sad joj više ne treba nikakav puder, već joj treba neko hladno prešano ulje, a takva ulja i nisu baš jeftina. Ali ako batališ puder i skoro sav ostali šminkeraj, onda te izađe na isto, s tim da je učinak daleko bolji a i zdraviji za kožu.

Ali šta ćemo sa uzbuđenjem? Jer ni tu ga nema.

Kupim nešto jer znam da mi treba. Vidim u ogledalu da sam lijepa ali nisam uzbuđena zbog toga što sam lijepa. Bila sam više uzbuđena prije kada sam bila manje lijepa. Neku bolesnu euforiju su mi stvarale objave selfija na društvenim mrežama, ali riješila sam se i nje jer bolje nemati nikakvu euforiju, nego bolesnu. Čuj uzbuđen si jer si objavio selfi! Kao da si objavio roman ili naučni rad.

Ovdje osjećam blagu euforiju nakon objavljivanja posta, ali ona mi je već nekako zdrava i zasad je se ne bih odricala.

I tako, šta da vam još pričam o mom neuzbudljivom životu u kojem sam ja jedina uzbudljiva stvar… jer kad se disociram od same sebe i posmatram se – vidim da to jesam, s tim što u meni osjećaja uzbuđenja nema. To je ta iluzija praznine sa kojom se već duže vrijeme borim i koja je tako stvarna; skoro i da povjerujem u nju. Moji postovi su samo provjera te iluzorne praznine.

Proces provjere je jednostavan. Papir je bio prazan, baš kao i ja. Sad su na papiru slova. Riječi. Rečenice koje imaju smisla.

Papir je sada ispunjen. Kako može biti ispunjen ako ga je ispisala prazna osoba?

Ne može. Osoba nije prazna.

To što se osjeća prazno, to je sasvim druga stvar. Osjećaj udružen sa vjerovanjem da je to zbilja tako, tek bi imao kobnu težinu. Ovime ostaje samo na osjećaju. To ujedno i pokazuje varljivost i nestabilnost osjećaja naspram vidljive i provjerljive činjenice.

Npr. imaš u sebi osjećaj snažne ljubavi prema nekome. I šta sad; slušat ćeš taj osjećaj, tj. slušat ćeš srce? Da ako je srce zdravo, a ne bolesno. I da ako je razum potvrdio bezbijednost osjećaja. No i tad nisi siguran osim ako nisi razuman čovjek (pa čak ni tad jer i sa najpametnijima su se igrali!)

Nisi siguran sve dok ne zatražiš zaštitu Gospodara Svjetova i dok ne priznaš manjkavost svoje pameti i ograničenu upućenost naspram Vrhovne Pameti i Sveupućenosti. Osjećaji sami po sebi nisu bezbijedni, i mogu biti jako varljivi i opasni. A ipak se i previše oslanjamo na njih.