Skoro mi je u glavu došlo da i nije ostalo još puno života za živjeti uzmemo li u obzir smanjen životni vijek zbog načina života, stresa i svega ostalog, te sam si onako ofrlje dala još nekih tridesetak godina, jer doživjeti šezdesetu mi se nekako čini kao maksimum u ovom vremenu, osim ako te prije toga ne pokosi neka bolest ili nesreća. Ući u osamdesetu bi mi već bio dug životni vijek, a dočekati stotu – e to već ne mogu ni da zamislim.
Mada često razmišljam o smrti, smatrajući to čak nekom dužnošću koja me osnažuje i istovremeno smekšava, podsjećajući me da je smiješno moje kočoperenje na ovom svijetu uzmemo li u obzir da ne posjedujem moć da ovdje vječno trajem, ipak nisam u stanju da U FULU shvatim da ću zbilja umrijeti.
Doskora sam mislila da to jesam u stanju, ali u samoj sebi sam doživjela otkriće da takvo nešto uopšte nije moguće. Sumnjam da je moguće čak i kod onih kojima je rečeno da im ostaje nekoliko mjeseci života. Mnoštvo je primjera gdje su se baš takvi „borili“ da ne umru, postajali nekakvi motivacioni govornici, heroji, hvatali se u koštac sa smrću ali na taj način kao da od njih i samo od njih zavisi ta neka eventualna promjena sudbine.
I zbilja, koliko god čovjek bio svjestan da će umrijeti, on je toga ipak površno svjestan. Mozda bi češće razmišljanje o smrti pomoglo boljem prizemljavanju jer mora prilično da se spusti da bi se osjetio dah zemlje koja će nas uzeti…a kako da se spusti kad vazda nekud letimo ili lebdimo.
Razmišljala sam i zašto pozitivnost vežemo uglavnom samo za život i zašto je ne vidimo u nekom kvalitetnom spremanju za smrt. Koliko bi čovjek bio bolji kada bi umjesto da se trudi da napravi bajku od ovog života, jednostavno ne pravio od njega ono što nije, već se svo vrijeme spremao za smrt.
Jedna od stvari koja mene plaši je ta da se desi da umrem nespremna.
Zamisli umreš – i ne možeš da vjeruješ da si umro. Može li čovjek da se dovede do neke tačke spremnosti kada legne u krevet i pomisli da se jednostavno može desiti da se sutra ne probudi…kao što se masovno dešava?
Mogu li uopće i zamisliti da ću (recimo) napisati ovaj tekst, objaviti ga, i da me poslije toga više neće biti na ovom svijetu?
Ne, ne mogu.
Koliko god se trudila, i koliko god bila od onih koji često razmišljaju o smrti, i dalje mi ne ulazi do kraja u glavu da se tako nešto može desiti. Ja se LEŽERNO osjećam besmrtno.
Šta je bila vaša reakcija nakon što sam napisala da se može desiti da me nema nakon ovog teksta?
Da pogađam…Je li bilo nešto u smislu „idi bježi…otkud ti to…ne prizivaj“?
Vjerujem da ima ljudi koji u svom uzdignuću i neprihvatanju svoje ovozemaljske konačnosti, idu čak dotle da misle da je smrt nešto što se može prizvati i da ćemo je držati što dalje i što duže od sebe time što o njoj nećemo pričati, nećemo je uopšte spominjati, daleko od toga da se još i spremamo za nju.
Postoji li šansa da budemo pozitivni, ali realno pozitivni, a realna pozitivnost bi za mene bila ta da ne dozvolimo sebi da zapadnemo u preveliku tugu, očaj ili depresiju, i to je to.
U toj realnoj pozitivnosti, sve ostalo dolazi u obzir.
Razmisljanje o smrti treba da bude dio pozitivne zabrinutosti o teškoći prelaska na drugu fazu života. Kao kad se spremaš za ispit pa si pozitivno zabrinut da li ćeš proći na ispitu s obzirom da znaš koliko si se za taj ispit spremao, ali eto opet ni na osnovu tog spremanja ne možeš 100 % biti siguran u lak prolaz.
Još jedna stvar mi je fascinantna, a ta ja naša opsjednutost srećom kao nečime što ima neku vrijednost i težinu, skoro kao da će nas Bog pomilovati ili kazniti na osnovu toga koliko smo sretni ili nesretni bili na ovom svijetu; skoro kao da smo DUŽNI da budemo sretni. Oni slabe pameti se izjašnjavaju da SAMO žele da budu sretni. Kao da je sreća jedna od 10 Božijih zapovijedi.
Sreća je precijenjena stvar. Ona kao nužnost se i u Svetim Knjigama spominje samo kao dio obećane nagrade koja slijedi za one koji su na ovom svijetu živjeli tako da su zaslužili da ih se nazove onima koji su SRETNI. U tom kontekstu se ona spominje više kao PRAVO, a ne kao osjećaj.
Ona je i nešto kao titula.
„A oni sretni – ko su sretni…?!“
Jedino tu vidim sreću kao nešto što ima neku veću vrijednost – kada se nalazi u segmentu Božijeg obećanja, spomenuta kao pravo i titula za one koji su ovaj život živjeli tako da su zaslužili da budu vječno sretni…a onaj mali dio te vječnosti proveden na Zemlji, i nije nešto zbog čega treba nešto pretjerano kukati, ili mu čak dati na tolikoj vrijednosti da cijeli život provedeš trudeći se da budeš sretan.
Eto to bi za mene bila neka realna pozitivnost i TIHA SREĆA. U tihoj sreći može svaki dan da se plače. U njoj možeš i da često budeš onako TIHO TUŽAN, zabrinut, sikirli, ali opet pribran, zadovoljan što nije gore.
Realna pozitivnost je težiti ka tome da budeš zadovoljan, a ne sretan. Zadovoljstvo već ima neku težinu. A ako se DESI i da budeš mnogo sretan – pa super! Hvala Bogu!
A realno gledajući, zar stvarno ijedan čovjek koji je istinski dobar, emotivan i sažaljiv, može biti mnogo sretan i oduševljen ovim životom?
Zivot je kao kratki blijesak svjetlosti u beskonacnosti mraka. I pored toga sto je duzine jednog blijeska to ga ne cini manje vrijednim. Ustvari cak i obratno, bas zbog tolike posebnosti i kratkoce je neprocjenjivo vrijedan. Mislim da je sreca u glavi insana, a osjecaj srece se samo podstice desavanjima oko insana. Reci da ne treba nista ni traziti, niti teziti necemu, niti teziti sreci je kao reci da taj neprocjenjivi kratki blijesak nista ne vazi. U sustini i to je istina, ali je jednovremeno istina da taj kratki bljesak beskonacno mnogo vrijedi. U stvari mislim da je oboje jednovremeno istina i da zivot vrijedi beskonacno i da ne vrijedi nista. Iako to nema logike i iako su to dvije poptune krajnosti ja mislim da je to istina.
Nisam rekla da ne treba težiti sreći. Čitav post se svodi na neopterećavanje oko te prirodne težnje. Ja recimo ne težim sreći. Težim ka miru. I on je jedna vrsta sreće. Tihe sreće. A kada me zadesi neka ogromna sreća – naravno da je objeručke prihvatim. Međutim, stojim pri tome da sreća nije prioritet u životu. Prioritet je ono što je od Boga rečeno da je prioritet.
Sviđa mi se ovo što si rekao da život vrijedi beskonačno i da ne vrijedi ništa. U potpunosti bih se složila. I itekako ima logike kada bi se išlo u detalje zašto je to tako.
Ja razumijem kad kazes ovo da je prioritet ono sto je od Boga receno da je prioritet. Ako ista ima smisla u zivotu to je slusati i raditi prema Bozijem. Tad zivot ima neki cilj i smisao. Ako nisi vjernik onda je sve samo tako kako je i nema cilja i svrhe… Ali … Zato ja mislim da ljudima treba ostaviti da sami procjene po ovom pitanju
Pa ja sam procijenila da je ovako, a ljudima je svakako ostavljeno da procijene nešto drugo jer niko ih puškom ne tjera da se slože sa mojom procjenom.
Nadam se da nisi iz mog tipkanja skontala da ja mislim imalo drugacije nego si ti napisala u ovom zadnjem komentaru 😀
Skracen zivotni vijek i kratka nadanja znace da kadao svanes, ne ocekuj da ces omrknuti,a kada omrknes, ne ocekuj da ces osvanuti.
Mislim da jedino onaj ko je bio vojnik u ratu može uistinu tako da se osjeća. Ja već ne. Meni ostaju samo razmišljanja o tome.