Postavila sam samoj sebi izazov koji će me natjerati da mjesec dana pišem svaki dan pa makar i nazor. Ovo nije potrebno drugima već isključivo meni zato što mi nije normalno da se već dugo vremena osjećam kao da nemam ama baš ništa da kažem, nikog ništa da nasavjetujem i ništa me naročito ne zanima.

Osjećam se jako iživljeno i staro.

Već sam dvaput u kratkom vremenskom razmaku posjetila Egipat i umjesto da Kairo obiđem uzduž i poprijeko, ja većinu vremena nisam izlazila iz stana i zabavljala sam se kroz prozor gledajući mačke. Ono što jesam vidjela bilo mi je kao da sam sve to već nekada vidjela…u nekom drugom životu. Ili onda kada sam putovala kroz knjige.

Knjige su svakako jedna vrsta putovanja. Prilika da i siromašan čovjek koji ne može nigdje da mrdne, dobije ideju kako izgleda i ponaša se ostali dio svijeta.

No, što više znam kako izgleda i ponaša se ostali dio svijeta, više imam potrebu da dublje utonem u svoj svijet. Taj osjećaj se sudara sa istovremenim osjećajem o bitnosti sebe kao nekoga ko moze nešto da promijeni u tom svijetu i zato ne smije skroz da se povlači u sebe kako bi koliko – toliko ostao aktivan dio društva.

Pretjerano zanimanje sobom nije dobra stvar.

Duša treba da teži idejama, promjenama, volontiranju, a ne da se jede u konstantnoj samoanalizi. To ko smo – to neka zna Bog.

Šta ja uopšte moram znati ko sam?

Na meni je da se trudim činiti dobro, a to dobro će govoriti o tome ko sam. Dok gubim vrijeme razmišljajući ko sam, neko drugi ko o tome uopste ne razmislja, već zaradio raj svojom aktivnošću.

Svijet se ne vrti oko mene ali zato se ja odlično vrtim oko same sebe. I već mi se zamantalo od tog vrćenja.

Kontam kako da zaradim raj bar preko ovog muža koga mi je Bog poslao jer mi se to zasad čini kao najlakši način.

Taj čovjek uopšte nije zahtjevan.

A inače spada u red ljudi koji su iz nekog razloga okarakterisani kao teški. E sad, da li on to sa mnom nije zahtjevan jer su meni njegovi neizrečeni zahtjevi nešto što se podrazumijeva i čemu moja priroda udovoljava po nekom automatizmu pa to i ne osjetim kao neku zahtjevnost sa njegove strane ili on stvarno nije zahtjevan čovjek već se desilo da je do sada jednostavno bio okružen ljudima koji su za njega u startu bili spremni učiniti premalo?

Jer dešavalo se i meni da me okarakterišu kao tešku i komplikovanu osobu, a ja ovamo prosta ko pasulj.

To što sam recimo baš kao i on teška u poslu, to je ona vrsta težine koja je potrebna da bi se neki posao odradio najefikasnije što može. I normalno da će te gledati kao „teškog u poslu“ ljudi koji odrade posao tako da im što prije ispadne iz ruku.

Zanimljiva stvar i glavna razlika kod mene i mog muža je ta što je on većinski Djelo, a ja većinski Riječ.

Kada se sastave Riječ i Riječ, onda nekako biva previše riječi a nigdje djela. To se dosada pokazalo kao ubitačna kombinacija u mojim prijašnjim odnosima gdje sam ja ustvari voljela samu sebe u drugim ljudima; znači voljela sam ljude koji dobro barataju sa riječima.

I sve dok sam voljela takve ljude, sve je i ostajalo i završavalo se samo na riječima.

No bitna stvar je da cijelo vrijeme osjećam u sebi prisustvo onog ajeta:

"Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!"

Eh sad, ja želim da me se nadahne da još više saznam zašto je ova relacija toliko dobra po mene i to samo zbog toga kako bih bila više zahvalna zato što se bojim da ne zapadnem u nezahvalnost tj. već vidim da u nju s vremena na vrijeme zapadam no želja mi je da joj totalno onemogućim pristup ka sebi.

Još nešto što sam primijetila da je usko povezano sa pojavom nezahvalnosti je osjećaj dosade.

Osjećaj dosade je povezan sa većinom drugih negativnih osjećanja a sva se mogu iskorijeniti samo kad bi se čovjek prosto pozabavio i zaposlio nečim.

Čovjek mora da osjeti umor. Umor je lijek. Naravno i otrov ako ga je previše.

Ali eto dešava se to da sam u periodu života kada imam odmora više nego li je to zdravo, što najprije rezultira određenom vrstom dosade a zatim i mnogo ozbiljnijim problemima i osjećanjima za koja u suprotnom uopšte ne bi bilo mjesta a time ni načina da zaokupe čovjeka u tolikoj mjeri da mu zamagle vidike prema ljepoti života.