PROKRVLJAVANJE

Danas sam baš horna za pisanje, a pošto se to ne dešava tako često, moram da iskoristim ovu priliku, kao i da pokušam da joj na neki način osnažim dejstvo, a to već i činim samim otvaranjem bloga za koji jeste postojala neka volja, ali i dalje tu nema neke veće strasti.

Ja i pisanje smo postali kao stari bračni par koji se bliži smrti, ali i dalje tu postoji neka volja za životom, i – ključna stvar – volja za komunikacijom.

Rekla sam da sam otvorila novi blog, no blog se ustvari ne čini kao novi. To je zato što sam izgradila kuću na tuđem zemljištu.

Naime, bila sam zaboravila svoj nick i lozinku, te sam kliknula na ono „zaboravljena šifra“, a nova šifra mi je poslata na prvi mejl koji mi je pao na pamet, jer sam zaboravila i koji mejl sam koristila za Blogger (inače koristim 4 mejla).  Na mejlu sa šifrom sam oslovljena sa nickom Djevojka_ a ja se ne mogu sjetiti da to ima ikakve veze sa mnom. Ali opet kontam da sam vjerovatno taj nick stavila kada sam brisala blog želeći da zatrem svaki trag svog postojanja ovdje (što je potpuno bespotrebno ali je dio uobičajene dramatične procedure koja kod nekih ljudi mora da isprati svaki iole bolan rastanak).

Nakon što sam se ulogovala na svoj/tuđi profil, tek tada mi je došlo u glavu o čemu se tu radi.

Ovo je profil koji meni lično nije služio ni za šta, a koji sam nekad davno prepustila jednoj svojoj mlađoj poznanici koja se nalazila u kritičnom periodu života te je izrazila želju za pisanjem (mada tome inače nije sklona), ali u tom momentu joj se to činilo kao neki vid terapije. I evo sad dok ovo pišem, pade mi na pamet da je to već druga osoba koja inače nije sklona pisanju a kojoj sam preporučila Blogger (jedna i dan danas ovdje piše).

Uglavnom…zatekla sam napušten blog sa dva kratka posta i zadnjom aktivnošću od prije 4 godine. Kako stvari ne volim počinjati od početka nego volim raditi na preskok, ovo mi se učinilo idealnom prilikom da se vratim pisanju jer sam dobila iluziju kao da nešto samo nastavljam a ne počinjem ispočetka.

Odšetavši se do ljudi koji su ovaj tj. bivši blog stavili u favorite, vidjela sam da su skoro svi od tih ljudi napustili Blogger (ono dvoje-troje koji nisu mogu me lako odfavorizovati ukoliko osjete potrebu za tim).

Eh sad se postavlja pitanje šta da ja radim ovdje a da to ne bude puko laprdanje u prazno (naravno mogla bih i to ali imam neka očekivanja i kriterijume od same sebe bez kojih neću ni da se pomjerim, bez obzira koliko talenta imala u nekoj stvari). Ali s druge strane, praznina koja me već dugo vremena muči te kriterijume znatno spušta tjerajući me na svijest da moram pokušati funcionisati najbolje što mogu i snalaziti se sa tim što imam. Ako imam prazninu, pa i krenut ću pričati u prazno pa da vidimo hoće li praznina progutati i moje riječi ili će riječi pak progutati nju.

Dosad sam svoj talenat prokrvljavala i koliko-toliko održavala u životu sa poezijom, kojoj sam u početku pohrlila kao kraćem obliku izražavanja, no pošto osjećam da na tom polju slabim a ne želim sama pred sobom da se sramotim, prokrvljavanje ću nastaviti u proznom izražaju, pa nek traje dokle traje…

Što se tiče praznine, zanimljivo je da ona ne proizlazi iz nekog mog nezadovoljstva životom jer mi je život sada bolji nego ikad. Nisam to još do kraja dokučila, ali mislim da ona proizlazi isključivo iz mog nezadovoljstva sobom i sa nekim stvarima koje mi je Bog dao a sa kojima nisam postigla dovoljno.

Sigurna sam da ćemo na onom svijetu između ostalog biti pitani i za to šta smo učinili sa svim talentima koje nam je Bog dao, šta smo njima postigli, u šta smo ih utrošili i koliko smo se borili da sa njima ovaj svijet učinimo boljim mjestom za življenje.