Ona najuzvišenija osjećanja se obično i ne daju objasniti riječima. Jer ne trpe nikakve okvire, oblike, nazive, pojmove…Ako ih strpaš pod bilo kakav pojam, narušićeš njihovu izvornu ljepotu.
A mi bi sve nešto da definišemo, opišemo; kao neke nene da svežemo u hiljadu zavežljaja kako to ne bi izgubili. I baš onda kada pomislimo da ta osjećanja imamo u šaci, ona se prosto istope poput snijega.
A trebalo je samo malo više ćutati i osluškivati u sebi to bitisanje nečega što se neda opipati niti opisati; a ne odmah požuriti sa kojekakvim definicijama.
…
Možda je to mogla biti ljubav – da je nismo odmah nazvali tim imenom i tako je otjerali kao uplašenu gladnu pticu koja se samo htjela približiti da kljucne pokoju mrvicu iz magičnog vrta naših duša.
Možda je to mogla biti sreća – da je nismo odmah nazvali tim imenom i tako već u startu od nje načinili tugu, ne dopuštajući joj da nas iznenadi, jer i došla je baš sa tom namjerom, a mi smo, već unaprijed izgladnjeli od čežnje za njom, naprosto posrnuli kad smo je ugledali; zateturali pijani već od njenog prisustva, a da je još nismo ni probali…
Možda je to moglo biti mnogo šta – a mi smo odabrali da ne bude ništa.
Možda to još uvijek može biti mnogo šta – samo ako to naprosto pustimo na miru.
˙˙˙˙˙˙Djelo prati riječ ili obrnuto. Tada je to prava i izbalansirana stvar. U mom postu se govori o početcima i nerealiziranim odnosima. O njima ne treba plaho pričati jer su kao fetus koji još nije ni došao na zemlju i prema tome nije dobro da ga se “barače”. To je dobro za dobru priču ili pjesmu ali u većini slučajeva od toga u "vanjskoj stvarnosti" nema ništa.
0 comments on “DA ŠUTIŠ”